Back to rivers of belief...
|
Volim prvi snijeg. Volim kako pahulje lepršaju na vjetru. Čak mi ni hladnoća ne smeta previše. Daje svemu neku draž... I svuda oko sebe vidjela sam osmjehe i prestala misliti na tebe. I to mi je bio dovoljan razlog da svijet obojam u ružičasto. I imala sam stotine pahulja u kosi i smijala sam se svom odrazu u zrcalu. I mislila sam na tebe... Jesam, priznajem. I čula sam smijeh u daljini. Prvo njezin, a zatim i tvoj. I nije me obuzela ljubomora, kao nekad, već sreća. I ne znam zašto, ali nije niti bitno. Vjerujete li u sudbinu? Možda tu i jesmo jedno za drugo. Možda. Možda doista nisko pada, onaj koji visoko leti, ali ja svejedno želim doseći zvijezde, makar to značilo bolan povratak u stvarnost, buđenje iz sna. Živite svoje snove. Premlada sam. Neiskvarena. Iskrena. Zaluđena, možda. Sanjar. Ponekad se vidim kao jedna od tisuću pahulja snijega. Gleda li me netko onako kako ja promatram druge? Je li bitno? I više ne dvojim. Sada znam da samo za sutra ja danas postojim. 
|
Make a wish, take a chance, make a change and break away...
|
Svijetlost svijeća obasjava prozore, ali još uvijek je mrak. Baršunast glas i zvuk gitare šire se kroz zadimljen prostor. Sama, ali sretna. Možda je tako i bolje. Polako me savladava umor, ali ti mi daješ novu snagu. Želim biti poput tebe. Želim pjevati poput tebe. Želim opčiniti nekoga kao što si ti opčinila mene. San Francisco, grad tvojih snova... Fali mi narcisoidnosti. Fali mi osmijeh i fali mi gitara. Fale mi godine i fali mi trud. Mogu nadomjestiti ono što nemam, ali nikada neću biti poput tebe... Kažeš mi da budem svoja i ne pokušavam promijeniti ono što imam, već to samo usavršavati. Ja te slušam i pitam se kako to da si još uvijek ovdje, na barskoj stolici u sobi punoj dima, a s dijamantom u ruci. Pričaš mi o svojim snovima i kako ih nisi ostvarila. Ne još. Pričaš mi kako ćeš krenuti jednoga dana, možda već sutra, kada se odlučiš žrtvovati za svoje snove. Put nam je svima jednak, ali svatko izlazi na svojoj stanici. Želim probati. Želim dio tebe, želim dio tog života. Ne treba mi sjaj i blještavilo. Meni je dosta samo jedna barska stolica. Samo vaš osmjeh meni je dovoljna nagrada. I na putu za San Francisco ja još uvijek pjevam svoju pjesmu... 
|
Jedina moja tebi sviram ja, jedina moja tebi pjevam ja...
|
I lijepo je to, s vremena na vrijeme Ponese te neka euforija i zvukovi gitara iz zvučnika. I ni ne razmišljaš, niti ne želiš...gubiš se u masi i sretan si zbog toga ma koliko se mi željeli izdvajati i biti svoji inače, danas smo svi jedno. I uhvatila bih te za ruku, ali ipak nemam te hrabrosti. Bojim se odbijanja, istina, ali ustvari, ne znam želim li to... I trčale smo po rosnoj travi kroz noć, a puni mjesec promatrao je nas dvije obasjane njegovom svjetlošću. I ulice su bile prazne, a glazba je dopirala iz daljine. I ispijena srećom, nisam mogla sklopiti oči. U glavi mi se vrtio film, presavršen da bi ga itko ikada mogao snimiti. Tamo sam bila ja, i bio si ti, ali bilo je to daleko od realnosti. Ti bio si uz mene i pjevao mi stihove, onako potiho, da te samo ja mogu čuti. Jedina moja tebi sviram ja, jedina moja tebi pjevam ja... I bilo je presavršeno da bi bilo istinito, ali ja se opet nadam... I znam da vjerojatno nisi takav kakvim te zamišljam, jer da jesi, onda bio bi savršen. Savršenstvo ne postoji. Znači li to i da ti ne postojiš? Tražila sam te među stotinama sličnih lica. Naposlijetku sam te i ugledala, ali čini se da ti mene nisi. Nisi večeras, ali jesi jučer...barem mislim... Moje samopouzdanje prenisko je da bi vjerovala onome što vidim, ako su na obzorju ma barem slabašni traci onoga što bi moglo biti sunce. Ne želim se pretvarati da sam ono što ti treba, želim da me voliš ovakvu kakva jesam. Jedno su želje, a drugo mogućnosti. Ali opet...kažu da sve je moguće. Možda jednog dana i ja poletim iznad plave pučine poput Dedala i Ikara, a ti ćeš biti onaj koji će me spustiti na zemlju prije nego odem preblizu suncu. I zagrlit ćeš me i bit će kao u mojim snovima dok mi tiho pjevušiš na uho Jedina moja tebi sviram ja, jedina moja tebi pjevam ja...  |
...rođendanski post...
|
heh...prije točno 16 godina na rodilištu KBO svijet je svojim smeđim očima ugledala jedna malena beba... ne sjeća se toga, ali zna da je bilo tako... otkad zna za sebe, živjela je u gradu na Dravi... ...tu je napravila prve korake, pojela prvi sladoled, krenula u vrtić, osnovnu, pa i srednju... Kažu, vuk mjenja dlaku, ali ćud nikada, ali promijenila sam se... i to jako... Jesam li sada odrasla, samo zato što sam dodala još jednu recku na kalendaru? Nisam, ali da sam zrelija, jesam... Nemam inspiracije i ne želim ju tražiti... ...danas je moj dan... ...my sweet 16... ...od danas sam 16-ogodišnjakinja... hm...stari se... :) nego, ajd kao da ne budem sebična, da vidimo ko sve danas ima rođendan (osim mene naravno :)) Henri Frederic Amiel (1821-1881) born on Sep 27 Swiss writer. "He is best known for his "Journal" which is considered a masterpiece of self-analysis." Samuel Adams (1722-1803) born on Sep 27 US "revolutionary, statesman". "He was leader of the Massachusetts "radicals," and the force behind the Boston Tea Party, 1773; signer of the Declaration of Independence." Edward Westcott (1846-1898) born on Sep 27 US "novelist, banker". "His posthumously published novel "David Harum: A Story of American Life," 1898 proved to be immensely popular." Cosimo de' Medici merchant prince (1389) Thomas Nast caricaturist (1840) Alfred Thayer Mahan naval historian (1840) Vincent Youmans composer (1898) Gwyneth Paltrow actor (1972) Google (1998) :) Glazbenici: 1984, Born on this day, Avril Lavigne, Canadian singer, (2002 US & UK No.3 single 'Complicated', 2002 US No.2 & UK No.1 album 'Let Go'). Lavigne is the youngest female to top the charts aged 17 years and 3 months. 1975, Born on this day, Lee Brennan, vocals, 911, (1998 UK No.2 single 'More Than A Woman'). 1970, Born on this day, Mark Calderon, Color Me Bad, (1991 UK No.1 single 'I Wanna Sex You Up', 1991 US No.1 single 'I Adore Mi Amor'). 1967, Born on this day, Brett Anderson, vocals, Suede, (1994 UK No.3 single 'Stay Together', plus 3 UK No.1 albums. 1996 'Coming Up' spent 44 weeks on the UK album chart). 1966, Born on this day, Stephan Jenkins, Third Eye Blind, (1997 US No.4 & UK No. 33 single 'Semi-Charmed Life'). 1958, Born on this day, Shaun Cassidy, singer, actor, (1977 US No.1 single 'Da Doo Ron Ron', Shaun is the half brother of David Cassidy). 1953, Born on this day, Greg Ham, Men At Work, (1983 UK and US No.1 single 'Down Under'). 1953, Born on this day, Robbie Shakespeare, session bass player, as Sly and Robbie worked with Peter Tosh, Robert Palmer, Jimmy Cliff, Grace Jones, Joe Cocker, (1987 UK No.12 single 'Boops, Here To Go'). 1947, Born on this day, Barbara Dickson, singer, actress, 1985 UK No.1 single with Elaine Paige, 'I Know Him So Well'). 1947, Born on this day, Meat Loaf, (Marvin Lee Aday). 1993 UK & US No.1 single 'I'd Do Anything For Love But I Won't Do That', and record breaking 1978 album 'Bat Out Of Hell' has spent 457 weeks on the UK album chart and was a US No.1. 1944, Born on this day, Shane Fenton, (Alvin Stardust), UK singer, 1974 UK No.1 single 'Jealous Mind', plus 10 other UK Top 40 singles). 1943, Born on this day, Randy Bachman, Guess Who, (1970 US No.1 & UK No.19 single 'American Woman'), Bachman Turner Overdrive, (1974 US No.1 & UK No.2 single 'You Ain't Seen Nothing Yet').  znači, Google, Avril, Gwyneth i ja, zanemarimo ostatak :) na isti dan slavimo rođendan... kakav bi to tulum bio hehe
|
All this words they make no sense, I find bliss in ignorance, Less I hear the less you'll say, But you'll find that out anyway...
|
Ako me lomiš, onda slomi me Ako me voliš, onda pusti me To duguješ mi, duguješ mi, za sve... I nema nekog smisla. Samo tiho, onako za sebe pjevušim melodiju, tako blisku, a opet tako stranu. Hladna klupa pod stablom bukve, pusta ulica obasjana slabom svjetlošću ulične lampe. I godi mi samoća. Čak i miris jeseni u zraku. Sunce je već gotovo potpuno zašlo, a iz mene je samo izvirala bujica riječi. I nema nekog smisla. Rekli su mi, pazi što želiš. Mislila sam da dovoljno poznam sebe. Nisam vjerovala u sudbinu. Zapravo, ne vjerujem ni sada... I znam da i nema nekog smisla.  Sjećam se drvenih lutaka i kazališta. Hodala sam poput zombija nošena rijekom lica oko mene. Povlačila sam konce svojih marioneta. I lutke su činile što sam im naredila. Plesale su na glazbu moje violine, samo... ...to nisu bile moje lutke. I znam da nema nekog smisla. Ma koliko se prividno razlikovale, ja sam tvoja i to se vidi. Znam kakva si i bježim od te slike, proklinjem ju i prezirem, a opet u dubini duše žudim za njom i ne priznajem to, možda niti ne shvaćam, ali toga sam svjesna. Daleko je to od zavisti... I znam da sve ovo i nema nekog smisla. Lijepo tijelo, širom otvorene oči upijaju svijet oko sebe, korak po korak, natjeraju ga da se vrti oko njih. Glasan smijeh, blaga ironija; nastavljamo nasamo. Ja sam ruža koja vješto skriva svoje trnje, ali ih zato s užitkom zarije duboko ispod kože. I nema nekog smisla.  I ne ponosim se. Nisam tvoja slika i prilika i nije mi žao. Iako znam da želiš u meni vidjeti svoj odraz, ali ne možeš. Moje vrijeme tek dolazi. Sve što imam sam ja sama. I znam da sve skupa i nema nekog smisla. Ne tražim da me prihvatiš. Niti ne želim od tebe tražiti da me pokušaš shvatiti. Ne želim da me režeš i pokušavaš ugurati u svoje kalupe niti u okvire konzervativnog društva. I ne traži smisao...nema ga. U tome i je lijepota... Ako me lomiš, onda slomi me Ako me voliš, onda pusti me To duguješ mi, duguješ mi, za sve... zablude. |
...put up a smile for me...
|
Slušam predivnu melodiju crno-bijelih tipki. Želim zapjevati, ali ne želim baciti sjenu na tu ljepotu, tako jednostavnu, I poželim zaplakati i smijati se u isto vrijeme. Pod nebom boje sladoleda ugledala sam dugu i poželjela kišu. Nisam željela biti sama. Ne...ne danas...samo ne danas... I bilo je samo pitanje vremena kada će nam se putevi ponovno sresti. Skrenula sam pogled. Nisam bila jedina. Samo sam željela da se to što prije završi. Nikada nisam niti slutila... Kažu da ljepota dolazi iznutra, a izgled nije bitan. Nikada nisam pomislila da netko doista i misli tako. No nekad biser koji pronađemo unutar školjke jednostavno nije dovoljan da zaboravimo na tvrdu ljušturu koju držimo na dlanu.  Ponekad pokušavam pobjeći. Kažu da smao kukavice bježe i ja ostajem. Otvrama oči i pogledom pratim lepet modroplavih krila koji se ubrzo gube među maslačcima. Smijem se, a najradije bih zaplakala. Šutim, a želim vrisnuti. Stojim, dok u mislima već odavno letim. Skačem visoko i gotovo mogu dotaknuti oblake. Trčim livadama mojih snova... I uvijek ista melodija za kraj Njezin zvižduk vodi me kroz noć. Osmjehnuo mi se, ali ja ne osjećam ništa. Uhvatio me za ruku, šapnutao mi na uho, ali ja sam ostala prazna. Pričao mi je dugo, predugo... Čula sam njegov glas, ali sam dalje samo tupo gledala u horizont.  Ubija me crno-bijela monotonija. Uzimam paletu i kist i bojam svoj život. Miješam boje i stvaram osmjeh... Danas ću ubrati svoj maslačak i nasmješiti se gospođi u tramvaju. Ponovno ću zviždukati istu melodiju za kraj. Da, ali ne i danas. Ne, danas nije kraj... Danas ću pjevati iz srca i probuditi susjede. Obrisat ću ostatke kiše i pustiti sunce unutra. Ne, nisam tužna, samo tražim «ono nešto»... ...so put up a smile for me... |
If the sky that we look upon should tumble and fall...
|
Tražim tvoj pogled očiju skrivenih tami Spuštenih kapaka, na leđima mi nosimo jednak teret. Ne znaš to, ali znam ja. I gledaju nas iscerene maske s obje strane puta, a ispod porculanske krinke prividnog savršenstva, trula unutrašnjost onih koji su zaboravili živjeti.  Ne dopusti da ljepotu u tebi uguše krici koje čuješ iza sebe. Ne osvrći se i idi naprijed. Držiš me za ruku. Ne, to ja samo sanjam... Ali tako savršeno stoje jedna u drugoj, osjetim nabore i igram se tvojim prstima... Skrivaš oči od vanjštine, potajno ju gledaš, iz tmine. Ali zato jedne druge oči isto tako potajno traže tebe, nadaju će da će uhvatiti tvoj pogled... Ti to ne znaš, ali znam ja. Tu si zbog nje, znam to. Smijeh poput provalije još me više udaljava od tebe, ali umjesto hladnoće i ogorčenosti, ja se samo još više smijem... Ne tražim objašnjenje, nema ga. Ili pak... Ma neka, meni je lijepo i ovako.  Cijeli život jedna je beskrajna ironija, ali ja ga gledam s druge strane. Trčim mu u susret i smijem se. Poželjela sam potrčati ispod duge, ali tmurni oblaci odavno su prošli ovim krajem. Morat ću čekati još neko vrijeme. Do tada ću se smijati suncu... Sama sebi stavljam crnu svilu na oči, kada kažem da bi dala sve. Nema toga za što bi dala sve. Možda jednog dana, tko zna, ali ne želim se zanositi. Ima vremena, iako pjesak tako brzo curi... Jednog dana osvrnut ću se iza sebe tek toliko da se još jednom osmjehnem, baš kao sinoć... I zvijezde će ponovno onako jako sjati, i sjedit ću pod uličnom lampom i uživati u trenutku. ...sve lijepo kratko traje...  i jedan mali dodatak postu: Danas je sunce ponovno zasjalo i odsjaj njegovih zraka na još uvijek zelenim krošnjama lijepši je nego ikad
Želim ti svu sreću danas. Ne znam što bih ti još mogla poželjeti, jer imaš sve što itko može poželjeti I možeš biti ponosna jer si do svega toga sama došla... Sretan rođendan... |
Suddenly I see there is where I wanna be...
|
It's something unpredictable, but in the end it's right I hope you had the time of your life... Ne volim kišu...podsjeća me na jesen, koja se, eto, bliži, nažalost... Nije me bilo dugo, smijala sam se suncu. Sada ga više nema i opet sam tu. Bilo je lijepo dok je trajalo, iako još uvijek ustvari nije završilo... Ali kraj se nazire, već je gotovo tu i polako se opraštam. Čudno je kako je tako malo vremena ponekad potrebno da se sve promijeni iz korjena. Ponekad je dovoljan jedan trenutak i dva okreta oko Sunca postaju tek uspomena koje će se sjećati sa smješkom...  I malo su me čudno gledali...nije me bilo briga. I dalje sam se smijala iz sveg glasa i promatrala odraz svjetla na vodi. Da, baš kao one večeri. Možda je u pravu kad kaže da sam glupa jer sam iz ruke pustila ono što sam već gotovo imala. Trebala sam samo stisnuti šaku, a ja sam puhnula u dlan. Zlatna prašina odletjela je u noć. Dal sjećaš se?...tko zna... Miljama daleko od mene jedna duša krije odgovor... Je li uopće bitno? Ne znam, ali samo želim znati. Ustvari, ne želim...ne želim žaliti za onim što sam učinila...ne...ne opet... I opet gledam u daljinu... ...da, baš. Zapravo ne vidim dalje od nosa jer su mi kapljice kiše prekrile prozorsko staklo, ali to nije niti bitno. Negdje daleko, valovi udaraju o stijene i miris mora osjeća se u zraku. Bura udara tako jako da mi hladnoća dopire do kostiju. Nije baš najlijepši prizor, ali je svejedno oličenje mojih snova.  S kim si, takav si hehe... Znači, eto nisam jedina s takvim pustim maštarijama... Puno se toga može promijeniti u godini dana... Tko zna, možda čak i fanatično počnem pratiti Bijeli sport...hehe Ah, kad bi samo znali... |
After the boys of summer are gone...
|
Drži me za ruku, znam da smo jednaki. I želim promijeniti neke stvari, ali prekasno je... I mjesečina se ljeskala na vodi, a ja sam samo okrenula leđa. Tražila sam nekog drugog, a stajao si pored mene. I čuo se pljesak i vrištanje i koliko li sam samo bila sretna. Čini se da cijeli život samo nešto čekaš... Zar da ponovno prolazim kroz isti pakao, da ponovno brojim mjesece, tjedne, dane, sate? Za što? Za trenutak sreće koji je trajao tako kratko, a pak ostavio trag tako dubok. I hodali smo jedno uz drugo i suze su samo tekle. Ponovno smo mislili kao jedno. I najlakše je prokleti sve ono što sam toliko dugo čekala. Jutro donosi kraj, ali noć je ona koja te uzela.  I divila sam se hrabrosti i vještini. I smijala se od sveg srca. I tražila pogledom u daljinu, a svo to vrijeme ti si stajao pokraj mene. I nikad ova pjesma nije bila kao danas, nikada nije bila moja slika u zrcalu, no za sve postoji prvi put, zar ne? Bolje vrabac ruci, nego golub na grani, rekla bi moja baka, a ja sam hladnoćom otjerala slavuja koji mi je stajao na dlanu. Jedna pjesma i jedna baklja za kraj. Na crvenom svijetlu života ljeskale su se suze. I treba to za vrat i izvuć van, rek'o je dobro, ali već je bilo kasno. Otišao si u noć a ja sam hodala ulicama poput kakvog duha. I monotoni glas još jednom je odzvanjao iz zvučnika, dok su se dvije duše polagano gasile... If I could, then I would, I'll go wherever you will go... Kada bi barem mogla... I radovala sam se poznatoj melodiji a sada ju još uvijek pjevušim, ali... ...after the boys of summer are gone... |
This life I choose...
|
Čekala sam...i dočekala. Još samo malo...sunce već udara o moj prozor i nasmješeno me zove k sebi. Svaki kraj novi je početak, nova prilika. Samo čeka na mene da ju obujmim i privučem k sebi. Vjerujete li ljudima na riječ? Nedavno sam se opekla, toliko da mnoge svoje misli odsada zadržavam za sebe. Mislila sam da poznam neke ljude, koliko toliko, ali čini se da nisam bila u pravu. Tišina je bila mučna i bolna, ali prešli smo i preko toga. Smijehom razbijam jaz između nas dvoje i smijem se... Da, opet se smijem... Bez ikakvog posebnog razloga i čudno me gledaš, a ja... Ja se još uvijek smijem. Znam da imam sve što ikada mogu poželjeti, Znam da se snovi mogu ostvariti, samo ih moram početi živjeti. Uskoro ću ponovno zapanjeno gledati u nebo, možda čak ugledati i pokojeg Vrapca, ŠiŠmiŠa ili ponekog galeba...hehe...  I ponovno sam se smijala dok sam po pljusku trčala kući. Život nije lagan, ali ga zato trebamo učiniti što ljepšim možemo. Razmišljala sam o tome dok sam stajala u haustoru i gledala kišu kako pada. Previše je tražiti da te ljudi shvate. Dopusti im da žive u neznanju i smiju se svakoj sitnici. Život je kratak i treba ga znati živjeti. Treba naučiti živjeti.  Vrijeme ne mogu vratiti, i bolje je tako... I znam da ćeš tražiti moj pogled pitajući se... Više me nije briga oko čega razbijaš glavu. Utrka je počela, zašto još uvijek stojiš na startu? Još uvijek stigneš pobijediti, trči svoju utrku. No, hoćeš li? What will be, will be. Ne zamaram se više time. Tu sam, dođi i uzmi me. Kažeš čekaš. Što čekaš? Kaj još čekaš, čekaš da ti sve padne sa neba? Kaj još čekaš, čekaš da ti ne'ko drugi sve da? Jer ak čekaš, čekaš na ostvarenje sna, Onda čekaš, čekaš život umjesto da živiš ga. Kaj još čekaš, čekaš da ti sve padne sa neba? Kaj još čekaš, čekaš da ti ne'ko drugi sve da? Jer ak čekaš, čekaš na ostvarenje sna, Onda čekaš, čekaš, čekaš, čekaš... Elemental, Kaj čekaš? Nije potrebno mnogo da te probudi iz zimskoga sna. Dovoljna je samo jedna jedina zraka sunca. Ja sam svoju uhvatila i ne puštam ju... Čekam sutra i znam da nisam jedina....  |
Mali bahati dječak, Kečka i Bubimir d Babyface
|
Uzela sam kist i nacrtala osmijeh. Rekla sam mu da ne sluša Molitve za kišu, možda se i ostvare. Nebo je večeras boje trule višnje. Gledala sam u to nebo bez zvijezda i smijala se. Samo da molitve sutra ne budu uslišene... I volim Nutellu, i mislim da me pita da li sam za ples, I ludovat ćemo ove noći i pjesma će se čuti do duboko u noć, I onda opet nastavljamo, Da, sutra u šest...  Sjećam se kako sam kao mala slagala puzle Kralj lavova. Svi ti mali sitni djelići, koji sami za sebe ne znače ništa, zajedno čine cjelinu, jednu predivnu sliku daleku i od prividnog savršenstva, a opet me tako ispunjava radošću. I mislim da bih mogla ponovno izvaditi te puzle iz dubine svoga ormara i ponovno , baš kao kada sam bila dijete, staviti svaki djelić tamo gdje mu je mjesto. I to čak s istom onom radošću i poslije se diviti nevinoj ljepoti skladnosti. I ne pričam suvislo, ali nije me niti briga. Slika bez tona, ali čujem zvuk iz druge sobe. I opet se smijem... I ne znam zašto me pitala za maturante I ne znam zašto nikada neće uspjeti potraga za inteligentnim muškarcem* I ne znam zašto se uvijek smijem kad ga vidim I ne znam zašto volim tu Mjesečevu pizzu niti napola čokoladni Chupa Chups Tko zna? Nitko ništa ne zna, krhko je znanje, a moje osobito... Ali nije me briga. Trenutno se ne zamaram time. Sretna sam... Sretna sam što sam tu. Sretna sam što mislim svojom glavom i ne bojim se reči što mislim. Sretna sam što mogu reći da svaki dan imam razloga smijati se, I što to svakodnevno činim. Sretna sam, sretna sam....ah...ma šta da vam kažem, zar tu riječi nisu suvišne? Njima kao da samo narušavam njenu prirodnu ljepotu koja se krije u njezinoj jednostavnosti...  I sada u mislima slažem svoje puzle, svoj maleni mozaik I svi su tu... i jedan Mali Bahati Dječak, i Kečka i Bubimir d Babyface... I što da vam više kažem nego da sam sretna zbog toga? *no hard feelings, na to me potakao samo natpis na majici  |
All I wanna do is have some fun untill the sun comes up over Santa Monica Boulevard...
|
Protrčala sam ispod duge, ali još uvijek nisam dječak. Čudno je kako mi je malo toga potrebno da budem sretna. Sreća leži u meni, a s vremena na vrijeme ja ju pustim na vidjelo. Trebala bih to i češće... Čak je i sunce zasjalo, iako mi se kapi kiše još uvijek slijevaju niz lice. Kažu: Pjevaj kao da te nitko ne čuje, pleši kao da te nitko ne vidi. Jeste li ikada probali to? Ja sam čitavi dan jučer bila u tom raspoloženju... If it makes you happy, it can be that bad pjeva mi u pozadini Sherly i u pravu je.  I ponovno su mnoge oči iza rešetaka bile uprte u mene, neke pogledom sažaljenja, neke čuđenja, a neke su mi odvratile jednako. Svijet me prisilio odrasti prerano, dok sam još uvijek bila dijete. Najljepše je u duši zauvijek ostati dijete. Jučer sam se ja vratila u razdoblje kada sam hodala uokolo s ružičastim naočalama. Bezbrižan dječji smijeh. Znam da će ostati tako. Male stvari su ono što me čini sretnom. I čitat ću svaku drugu riječ makar ljudi ne mislili da sam baš sva svoja. Takva sam kakva sam... ...i sretna sam zbog toga!  It's my life and it's now or never I ain't gonna live forever I just wanna live while I'm alive |
Odjavna špica
|
Blaga mizerija... Kiša pada cijelo jutro i ja polako tonem sve dublje i dublje... Propadam u tamu svojih najmračnijih misli... Srce mi ja hladno i osjećam se prazno, tako prazno i površno... Jedne oči, nehotice i bez loših namjera, jučer su mi potvrdile ono što i sama znam. I tu sam, kao i uvijek. Ne želim otići i ostaviti sve za sobom, ali isto tako ne želim ostati. Ne želim ostati tapkati u ovoj tišinom okupanoj tmini.  Možda bi bilo najbolje da odem... Bol prođe svojevremeno. Zažmirit ću na tren i naiskap popiti ono što mi je u čaši. Gorak okus na usnama izgubi se, s vremenom se već navikneš. Nekoć sam bježala u svoje snove, oni su bili moje utočište. Danas me i oni proganjaju, više niti tamo ne mogu biti takva kakva jesam. Ne mogu biti onakva kakva želim. Loša karma? Možda, ako vjerujete u to.  Stavila sam svoje prioritete na papir. Sada kada su preda mnom, crno na bijelome, znam da sam korak bliže ostvarenju svojih snova, Jednu stepenicu više prema svome vlastitom nebu. Znam da sunce sja u mojoj Obećanoj zemlji, ali ja svejedno nisam sigurna jesam li spremna početi od ničega. Kada stalno radiš iste stvari u životu, često se čudiš kako konstantno dolaziš do jednakih rezultata. Pokušat ću još jednom, ne košta me ništa, Već sam i tako utrošila previše truda. Idem na sve ili ništa, hladne glave i tvrda srca. Opet i ponovno iznove feniks se diže iz pepela... Ovo je samo odjavna špica... |
Danas mi je uspjelo zaljubit se u male stvari...
|
Čudan osjećaj u trbuhu, al nemoj mi ga kvarit Jer danas mi je uspjelo zaljubit se u male stvari... Da...slušam Elemental... Ne mogu reći da sam sretna, pogotovo ne uz ove tmurne oblake, ali da sam bolje, jesam. Itekako. Kažu da je jutro pametnije od večeri. Čini se da je istina. Čudno je kako je ponekad potrebno samo tako malo: samo jedan osmijeh, jedan pogled i svijet je odmah ljepši; samo jedan trenutak i ponovno jedan pogled, duboko u jedne druge oči i listovi ispadaju iz knjige i vjetar ih nosi dalje...  I pogled mi bježi, istina, ali je hladan,reže zrak poput zamaha mača. Tako dugo hodala sam ovim svijetom zatvorenih očiju, Vjerovala sam u čudo, čekala nešto što ustvari nisam željela... I imam sreće. Nije se ostvario taj moj san, glupa dječja maštarija, Ah... Nemam se za što uhvatiti, ali previše sam vremena izgubila... Na greškama se uči, meni je trebalo dugo... Ljudi koji me znaju u dušu, ne vjeruju mi. Misle da samo pokušavam pobjeći, ali ne... ne ovaj put... Novi dan je preda mnom, Sreća je tu, samo trebam otvoriti oči, zgrabiti ju i ne puštati. Svijet je kao ogledalo, što osjećaš iznutra, vidjet ćeš izvana. Čekala sam ostvarenje svojih snova... još nije došlo... Ovaj puta ja ću živjeti svoj san umjesto da puštam život da prolazi pored mene Ne mogu vratiti vrijeme, žao mi je, ali trebalo mi je to. Budala uči na svojim, a pametan na tuđim greškama. Ne budite poput mene, učite na mojoj grešci i ne smatrajte život zdravo za gotovo, živi za trenutak... i učini ga najboljim u životu... Kažu, šećer dolazi na kraju Ali, mi ne znamo kada je kraj...  Samo jedan osmijeh čini čuda, Jedan osmijeh možda će nekome razmaknuti ove tmurne oblake i zasjat će sunce... Smijem se sama sebi...opet sam sretna, reci što hoćeš, nije me briga Čudan osjećaj u trbuhu, al nemoj mi ga kvarit Jer danas mi je uspjelo zaljubit se u male stvari... |
Love me 4 me...
|
Mislila sam da je sve ok. Barem se sve činilo ok... Ali nije ok... Kažu, sve u svoje vrijeme...čekala sam...i čekala... I koliko li je samo vremena prošlo i još uvijek niti traga. Nemam što više čekati... Razočarana sam... Jeste li ikad ostali poslijednji sjediti kad su birali ekipe za graničar kao djeca? Jeste li ikada čekali da čujete svoje ime da bi vam rekli da ste prošli, kad su već sve vaše prijatelje prozvali? Tako se ja osjećam upravo sada. Znam da nije u tome sve, ali opet mi je stalo. I znam da ću se smijati ovome jednog dana, ali taj dan još uvijek nije došao... Okrenula sam se i otišla, nisam dala priliku. Kažu ne radi drugom ono što ne želiš da drugi rade tebi, a upravo sam to učinila. Žalim li za nečim što je prošlo? Ne znam ni sama... Nije mi svejedno, ali nije mi žao što sam postupila kako jesam. Žalim samo što to nije bio netko drugi.  Ponekad bi voljela ljudima čitati misli... Željela bih znati kuda ti odluta pogled...zašto? I ne znam što da mislim... Bojim se. Poznam se dovoljno da znam da ću istrčati pred rudo i opet, opet će sve biti kao i dosad... Možda neznanje i je blaženo, ali ja svejedno želim znati. Kažu da istina bli najjače. Možda, ali bol će jednog dana nestati, a ovako... Ponovno brojim udarce kazaljke na satu... Jeste li ikada poželjeli biti netko drugi? Ja jesam, evo upravo sada. Kažu, pazi što želiš. Nemam se za što bojati jer znam da ću uvijek ostati ja, ovakva kakva jesam, pre: nesigurna, neodlučna, (samo)kritična, povučena,... Kažu da su bitni samo oni ljudi koji te vole onakvu kakva jesi, sa svim tvojim manama, a ne samo onu ulijepšanu sliku, onu koja teži savršenstvu. Ljepota je u nesavršenosti. Ljepota je u očima promatrača, ali mnogi su slijepi... Skiniti taj povez s očiju i vidjeti sebe među zvijezdama, zar je tako teško?  Here I am, the perfect as I'm ever gonna be, you'll see Love me for me... |
...isn't it ironic?
|
Gledam K vragu i ljubav. Nije loše. Još jedna romantična komedija koja će završiti happy endom. Život nije romantična komedija. Možda je tako i bolje. Bilo bi prelijepo, tako nestvarno. Jeste li se ikada pitala tko sjedi pored vas u pješčaniku? Kome bacate loptu dok se igrate graničara? Jeste li? Ja nisam...možda sam trebala. Kažu da nikad ne znaš. Istina je.  Kažu kad ti život da limun, ti napravi limunadu. Moja ima i onaj mali suncobrančić... i ponovno se smijem sama sebi. Slušam Alanis. Je, ironično je, limunada je prekisela čak i za mene. Ali opet se smijem: suncobrančić je tu. Niti ne smeta mi toliko. Progutat ću i nastaviti dalje. Za mene je čaša odsada polupuna. Uvijek. I sunce sja kroz kišne kapi. Sve se događa s razlogom... I pogled ti bježi dalje... Znam i kamo, ali ne znam zašto... Poput knjige kojoj su iskinute stranice, nikako te ne mogu shvatiti. A opet, možda je i bolje tako... Možda je i bolje da ne vidim sve. Blažen je onaj koji živi u neznanju. I hodam dalje, gledam u dugu na nebu i mašem svojim suncobrančićem. Kao nekada davno dok smo još bili djeca i pokidala si mi lutku. I smijem se, bezbrižno, razdragano i tek usputno poput kakvog djeteta... Zar nije ironično?  |
...more to life...
|
Obećanje - ludom radovanje, rekla bi moja baka. Nisam obećala, nisam nikoga iznevjerila. A opet...i da sam znala, znam da se ništa ne bi promijenilo. Iako vjerojatno sada mislim da bi. Ne mogu kontrolirati niti vlastitim emocijama. Nisam doslijedna onome što si zacrtam. Negdje na pola puta, ni na nebu, ni na zemlji. I nemam za čime žaliti. Da sam kukavica, jesam. Da nisam spremna riskirati, nisam. Igram na sigurno. Zato često i ne dobijem ono što želim. Ne usudim se učiniti taj jedan mali korak i zgrabiti svoju sreću. Pustim da mi isklizne kroz prste, a onda zamišljam njezin okus na svojim usnama.  Kažu da su neke stvari jednostavno veće od života. Neke ljubavi su veće od života. Jedna je tu. Znam da je. Izgubm nit, ali ponovno ju nađem. Svatko ima ono nešto u životu. Čini se da sam ja pronašla to nešto. Vuk mnenja dlaku, ali čud nikada. Promijenila sam se, ali doista jesam, i to jako. Ponekad niti samu sebe više ne prepoznajem. Zapravo, možda je to samo jedan dio mene koji je potiskivan duboko u meni svo ovo vrijeme.  Poput Stepskog vuka, ja sam i čovjek i vuk... i još štošta. Ne mogu zajedno, ali ne mogu niti jedan bez drugoga. Zajedno se savršeno nadopunjuju. Zajedno čine cjelinu, daleko od savršenstva,a ipak tako savršenu sa svim svojim manama. Težila sam savršenstvu. Znam da je ne moguće postići ga i ne smatram svoju težnju pogreškom i suludo utrošenim vremenom. Težim k poboljšanju i znam da ne griješim jer slijedim svoje srce, makar patila. Gledat ćete me jednog dana, gore među zvijezdama. ...ne idi malen ispod zvijezda...  |
mmm...moja švicarska poslastica...
|
Jedna cura me jednom pitala na koji način da iskali svoj bijes umjesto da se reže. Rekla sam joj da se izrazi kreativno. Rekla sam joj da svira, pjeva, crta, pleše, piše... Ja sam otišla i napravila 80 trbušnjaka. I to nakon podosta vremena. Mislim da ću dobit upalu mišića, što i nije baš ugodan osjećaj.  Imendan mi je danas. Cijeli dan jedem Mađarice koje mi je ispekla baka. Iako ju najčešće ne baš oduševljena imam u svojoj blizini, ipak ju volim i ne znam što bih bez nje. Kažu da čovjek shvati što ima i koliko je sretan tek kad nešto izgubi. Ne želim izgubiti ljude koje volim i do kojih mi je stalo samo kako bih to dokazala. Ne... Pisat ću svoja pravila i krenuti od sebe. Svijet ćemo moći promijeniti samo ako krenemo od sebe. Promijenit ću sebe, i ići ću na bolje. Previše sam vremena izgubila osvrćući se iza sebe. Previše sam izgubila razmišljajući o budučnosti. Kažu: Živi svaki dan kao da ti je poslijednji. Ne, ne želim da bude poslijednji, imam još toliko toga za reći, napraviti... Yesterday is history, tomorrow is mystery, today is a gift. Čitala sam to na Lekinoj majici i svidjelo mi se. Kažu da je ljepše davati nego primati. Možda i je tako, ali ja podjednako volim oboje.  Nevrijeme koje se sprema narušilo mi je sve planove. Vjerojatno ću ostati i bez svoje švicarske poslastice danas... Ah...događa se...ma nije bitno. Uvijek postoji sutra. Ne baš uvijek, ustvari...ali to je ipak preduboko... Kažu: Ono što možeš danas, ne ostavljaj za sutra... Odoh ja pojest onu Mađaricu...mmm...skoro kao švicarska poslastica...hehe... ...kako li je lijepo ponovno se smijati...
|
Pod zvjezdanim nebom sjedili smo ispred Biljemerkanta...
|
Rekla sam da nikad neću plakati, a opet jesam...ali više neću. Nikada, jer znam da toga nije vrijedno. I ponekad bih željela da sam drugačija, ali nisam. Čovjek dolazi na svijet poput komada gline, a onda ga oblikuju udarci koje zadobiva. Čitala sam to negdje jednom davno. Uvijek u svemu treba početi od sebe. Svijet treba početi mijenjati najprije mjenjajući sebe. Propuštam "prilike" i čekam neku drugu. Poput autobusa, ali niti u slijedećeg neću ući. Željela bih...da...valjda...ali svejedno znam da ću ostati čekati na stanici. Čekati...Čekati što? Bijelu limuzinu umjesto bijeloga konja jer ipak nismo u srednjem vijeku?  Vjerujem samo u ono što vidim svojim očima. Ono što mislim najčešće zadržavam za sebe. Nadam se, ali to je glupo. Mislila sam da znam što želim, ali to nikada neću dobiti, a onda sam shvatila da je sve to samo prolazno ushićenje, zapanjenost novotarijom, tako površno, bezosjećajno. Pod zvjezdanim nebom sjedile smo ispred Biljemerkanta... I znate što? Shvatila sam da sam najsretnija osoba na svijetu...   svima |
The girl is back in town...missed me?
Eo me ljudi!!!!!! Jesam vam nedostajala? hehe... Prepuna dojmova, blago osunčane kože,ponovno za svojim kompom... Nedostajali mi jeste, al da me neko pita jel bi opet, bi...  Još uvijek su mi koferi spakirani pa mogu odmah na ovaj vlak u 4... Hvala mojoj Palchici koja me redovito obavještavala o stanju u mom rodnom kraju (i ne, ne mislim na PM!!  ). Isto tako i Kikici čijeg sam maratonca vidla sam jednom i to s leđa Hvala mojoj punkerici Ramoni koja me nazvala kad sam joj poslala poruku  . Nije bilo killerica, već bi si ja uzela koju... jedino sam vidla neke fancy sa šljokicama  Hvala i Sanellici koja mi se javila zadnji dan kad sam šopingirala Splitom  Hvala Plauši, njoj nemam na čemu, al eo zahvaljujem joj da se ne osjeća zapostavljenom . ma šalim se  Sad bi vam kao trebala pisat kak je bilo, jel... ne znam di da počnem, a ni ne da mi se baš... sve je bilo super i ja bi opet , al ovaj put bi svi vi išli sa mnom Jedino što me razočaralo.........Prvo mi Portugal izgubi  ...a onda i Francuska i onda mi svi tam seru Zidaneu jer je gurnuo onog seljaka Materazzija... E pa nek je!!! Eh... Predivna 2 tjedna iza mene, nema šta... detalje kad se budemo vidle
|
Pogledaj da li me možeš presnimiti, signal je slab, opet se gubim...
|
Eo me ljudi... i opet sam happy! Za par sati idem i tak... Ispozdravljala sam se sa svim svojim spaljenim curkama, čak sam i Sanelu srela .Maloprije sam upalila MTV, a ono Where you will go, ja skoro počela vrištat hehe  , a poslije nijh Vatra - Ruska, obožavam tu pjesmu .Moja draga Palčica rođena je eto na današnji dan prije točno 15 godina . Slavit ćemo kad se ja vratim, a danas me častila sladoledom  . Eo još jednom, ovaj put preko neta Sretan ti rođendan, Palčice i nek ti se ostvare sve tvoje želje (zaželi neš i za mene ), a pogotovo ona vezana za Ledu_Medu  . E, da, Mia, tek sam sad skontala da je jedna tvoja narukvica kod Palčice, a druga kod mene tak da će sa mnom u Tučepe, al ti ju dam čim se vratim . Sorry Plaušo, tebi sretan put i zbari tam nekog mađara .Ramona, ak nađem kakve jeftine killerice, kupujem jedno 30 komada .Danas sam krenula do knjižnice vratit Hessea i uzet si neš čitat za more kad knjižnica zatvorena. Ja popizdila Sva sreća pa sam kod kuće našla knjiga koje još nisam pročitala pa sad to nosim.Ak se uspijem nekak tam dokopat kompa i neta, ja vam se javim, ak ne, a onda ništ... čekat ćete da se vratim . |
By the way I tried to say I'll be there...waitin' for...
|
Zastanem na trenutak i poželim vratiti vrijeme Osmjehnem se sama sebi. Tek sada vidim koliko sam sretna. Opet sam se smijala danas. I to dosta... I sretna sam. Ma ni sama ne znam koliko... Imam divne ljude kraj sebe. Znam da su uvijek tu kad ih trebam. Smijat će se sa mnom, tješiti me kada plačem, davati nadu kada mi je potrebna. I zato ih volim. Jako... jako... I ne treba mi boca graševine iz Bijelog Brda da bi se smijala Meni je dosta ovo što imam, bolesne zamsli mog bolesnog uma... I sad sam tako sretna, a i nemam baš neki pretjerano dobar razlog za to. Jednostavno jesam i baš sam sretna zbog tog. Zbog čega bi uopće i moraa imati nekakv specijalan razlog da budem sretna? I evo slušam Pink - Stupid girls i drago mi je što nisam jedna od tih. I zbog tog sam sretna. I ,idem na more u srijedu - i zbog tok sam sretna. I cijelo ljeto je preda mnom - i zbog tog sam sretna. Kako svijet odmah postaje ljepši kad hodaš ulicom s osmjehom na licu... ... makar te ljudi na ulici gledali kao čudaka jer se sam sebi smiješ... ali to ti tada uopće nije važno... uživaj u svakom danu... Suae quisque fortunae faber est - Svatko je kovač svoje sreće... Meni, čini se, dorbo ide. Kucnula sam u stol da ne ureknem. Znate što? Mislim da sam sad toliko sretna da bi mogla prošetat do hladnjaka, uzet jedno jaje i jednostavno ga pustit da mi isklizne iz ruke. Lijepo je gledati svijet očima djeteta... 
|
Passo a passo...
|
Eo me, kad ste već tražili hehe... ma i tak sam vam misla pisat... dakle, prvo, predstava je bila super iako je Anja opalila Arijanu štapom usred koreografije, Anja u jednoj sceni izašla van bez krila (kažu da se nije ni skontalo), Marti puko štap dok su se mačevale, sjebali smo naklon itd. al ugl. bilo dobro poslije predstave smo ošli do novog studentskog, bio koncert Atheist rapa i bilo je ok ujutro opet u kazalište gledat neku osnovnu, mađare i rumunje koji su nas optužili da smo im kopirali predstavu... jebote kad ono stvarno u jednoj sceni ista glazba, bila borba slična itd. mi svi u zadnjem redu umrli od smijeha  i pobjegli što prije van čim je završilo  popodne naravno opet van bilo dobro ko i obično naravno i opet smo se valjale od smijeha ko i obično (većinom) i tak...heheheJutros sam trebala na te radionice, Anja me bila zvala par puta, onda mi još zvonila, meni se nije dalo pa sam ostala spavat popodne valjd opet moramo ić gledat te predstave, a navečer svi idemo na Galiju kao neki završni party, tak neš bla bla tak da me nema danas vani... a i vrijeme nije baš neko...e, da... i eo da vam javim, pa da znate.... uskoro idem... nešt se projmijenilo i ugl. putujem u srijedu za Tučepe i nema me najmanje 2 tjedna e, da i naslov vam nema veze s ničim... to vam je naziv pjesme jednog brazilskog  benda kojeg slušam non stop htjela sam vam stavit njihovu sliku, al kad sam ih vidla odustala sam jer bi me išprdali hehehe neam vam više šta pisat 
|
Here I am, the perfect as I'm ever gonna be...Love me 4 me...
Eo novi početak... ne volim to, ne znam šta da pišem hehe  nego, moja draga Katy me eto prozvala bezosjećajnom zbog nekih stvari koje su se dogodile prekjučer, a poslijedice smo eto vidjele tek danas pa otud naziv za blog eo sad sjedim za kompom uz širom otvoren prozor jer je tolko vruće da ću popizdit i razmišljam kako na što okrutniji način ubit Katy zbog njenog jezika koji valjd funkcionira brže od mozga tj. zbog Chupe, jel... hehe... Nego, eo sutra konačno mojim dvotjednim mukama dolazi kraj, konačno i ta glupa predstava koju ni još dan danas ne kontam o čem se točno baš radi, doživljava svoju (nadam se ne jako katastofalnu) premijeru... danas je kao bila generalka u kazalištu i to je blago rečeno bilo katastofalno i eto... poslije tog svog mučenja sam mal zujila kod Mie i konačno smo se lijepo napričale, onda popodne opet van i tak... bilo dobro... osim nekih detalja, jel... i još sam definitivno odlučila što moram Katy kupit za rođendan... (5.7.), osim što ću je gurnut u bazen kad se upiše, a to je slušni aparat i/ili umjetnu pužnicu budući da kako Katy tvrdi: Ivan je alergičan ...da...ajd ljudi ne da mi se više pisat, dosta je i ovo...  p.s. e, da... i u pozadini vam svira moja naj naj pjesma: The Calling - Wherever you will go, a ovo vam je inače pjevač benda koji je i napisao tu predivnu pjesmu Alex Band  |
